6 kolovoz, 2005 Pamplona i Isaba, Spanjolska

RASPJEVANI PENZIONERI I GLAVA U KONDOMU
U Pamlponi smo doruckovali smo stojecki. U pekarnici su posluzivali posluzuju jutarnju kavu (odlicna ideja!)Oko 10 smo se uputili smo se u potragu za autobusnim prijevoznikom. Zeljeno odrediste je malo selo Isaba smjesteno podno Pirineja. Od tuda se lako nogama mozemo vinuti na planinarsku stazu GR11. Za dvosatnog putovanja sliedilo nas je jato od kojih pedesetak lesinara. Njihove sjene plovile su po osuncanim stijenama i darivale nam prekratku hladovinu.

U Isabi smo se oprostili od raspjevanih spanjoskih bakica iz autobusa. Njih su dvije bile ponosne vlasnice meksicke kazete koje su na pocetku voznje urucile vozacu. Citav autobus se trudio pljeskati u ritmu raspjevanih harmonika i gitara sa zvucnika. No postarije gospode su imale prednost. Odjevene u pastelne haljine i s nakitom, torbicama i cipelama u jednakim nijnsama ljubicaste, te svjesne svake pauze i modulacije na audio mediju,dvije prijateljice su samouvjereno su ostale izvan konkurencije.

Buduci nismo rezervirali smjestaj, uhvatili smo se kamenih stuba i intuitivno trazili reklamu za hotel ili sobe po fasadama naselja. Moja humoristicna verzija spanjolskog osigurala nam je sobu sa tri kreveta. Casa Rural je kuca u kojoj, uglavnom stariji ljudi koji zive sami, iznajmljuju gornje katove. Suruznici u 70tima su nas procijenili od glave do pete i dali u ruke kljuc, ciste rucnike i rolu toalet papira. Poslijepodne smo proveli brckajuji se u bazenu medu  briznim mamama i veselom djecurlijom. Sve sa crno-bijelom kondomima na glavi(citaj:kape za kupanje). Srecom nismo pri ruci imali fotoaparate. Prizor velikih glava, bolno preuskih kapica, ogromih plutajucih jajolikih turista i smrtno ozbiljnog cuvara bazena ostao je neovjekovjecen.

7/8 kolovoz 2005 Zuriza

STUDIOZNA GRADNJA SATORA
Prvi pjesacki dan nase planinarske ekspedicije protekao je u malim radostima mazanja kremom za suncanje, trazenjem suncanih naocala na dnu ruksaka i uzdidanjen „Ajme kako je vruce“. Onima koji se tijekom citanja ovog sjete da smo proveli godinu dana u naoblacenoj Nizozemskoj te ocajnicki kisni tjedan u Svicarskim Alpama sve je jasno. Manjak suncanih zraka na plazi je glup. Manjak istih u planinama znacio je u Svicarskoj  pravu  zimu, tucu i snijeg. Sklizavicu pod nogama i hladnocu u prokisloj opremi. Iako mi je proletilo kroz glavu nesto o zastitnim faktorima i suncanici, veselo smo koracali obliveni litrama vlastitog znoja potpuno uvjereni da smo upravo stigli u zemaljski raj.

Nakon 5 sati hodanja, kupanja u zelenom prirodnom bazenu skrivenom podno visokog vodopada i poslijepodnevne sieste u hladovini bora stigli smo na odrediste. Kamp Zuriza bio je krcat ogromnim obiteljskim satorima i kampkucicama. Vecina ljudi ostaje po nekoliko tjedana na jednom mjestu pa samo sto ne ugrade vlastitu vesmasinu pod satorska krila. Mi se s nasim malisnim satorom na ovakovim mjestima osjecamo kao mravuljak u ulicama New Yorka. Pozitivna stvar u svemu je sto za nas uvijek ima mjesta. Izvadili smo nasa uzarena stopala iz gojzericama i dali friskim zuljevima udahnuti svjezeg zraka. Pogledavski oko sebe shvatila sam da Spanjolci imaju sasvim drugaciju viziju ugodnog kampiranja od mene. Ja bih rekla da je osnovni uvijet za postavljanje satora nekoliko ravnih cetvornih metara. Pojasnit cu: plosnatih, horizontalnih. Brezuljkasti teren ili kosa padina ne cine mi se prikladnim. Ocigledno u ovim krajevima ne djele moje misljenje. Moj znanstveni zakljucak je bio da na Spanjolce tijekom sna ne djeleuje sila gravitacije. Jer unatoc tome sto im satori samo sto ne vise po planinama, nisam uocila niti jenog otkotrljanog spavanca na dnu doline. Jest da smo mi otvoreni prema lokalnim obicajima i da smo po duhu avanturisti, ali ova vrsta nocne akrivnosti nije nama namjenjena. Serijom testova u lezecem polozaju po razlicitim kutevima terena pronasli smo 2 kvadrata za postavljanje naseg novg satora. Volimo ga jer nam tezi 1,79kg na ledima. Jedino sto sam ja zaboravila ponijeti upute za njegovu gradnju, pa sam se jos sat vremena zabavljala kombinacijama spagica, plasticnih obruca i takog najlona. Uglavnom, spavali smo u njemu. I sto nas je skroz oborilo s noguje cinjenica da smo u njega stali cijeli i sva nasa putujuca oprema.

9 KOLOVOZ 2005,La Mina

NEKI CUDNI SPORTOVI
Ili smo mi u jako losoj kondiciji ili je pisac naseg planinarskog vodica/knjizice potpuni preserant. Ono za sto je on predvidio 6 sati, u nasoj je vremenskoj zoni trajalo punih 9 i pol. Buduci u dolini La Mina nema javnog kampa, prespavat cemu ovu noc u divljini. Napunili smo ruksake suhomesnatim proizvodima,tjesteninom i kecapom. Ova cudna gastronomska kombinacija je vecerni jelovnik najmanje tezine za nositi u ruksaku. Za koracenje po vrhu od 1960 metara predodredili smo 3 i pol litre vode. Uspon od 750 metara nas je iscrpio i na dugo gledani vrh smo stigli kao usahli gmizavci na pijesku Sahare. Vidik prekrasan, ali vode nigdje na njemu. Pusuci i izdisuci bacili smo put pod noge i krenuli smo u spustanje.

I bas tada, usred prirodine divljine, upoznala sam jos jednu zanimljivu rekreativnu aktivnost. Bit ce da su decki logicnim razmisljanjem dosli do zakljucka da postoji efikasniji nacin prevaljivanja ove dionice od pjecenja. Tri Francuza spustala su se iza nas sa necim ogromnim na ramenu. Na strmini koju smo mi vec ostavili iza nas visila su tri muskarca u uskim hlacicama i sa sobom nosili... bicikle? Nisam mogla vjerovati da ovo nekome pada na pamet. Divila bi se ja njihovom poduhvatu da ih iduca cetiri sata, koliko je trajalo spustanje, nisam gledala kao se muce prenasanjem tereta preko stijena ili guranjem dvotocka po grbavom i neprohodnom terenu.

U dolini La Mina podigli smo sator na obali rijeke. Kada je pala noc vidjeli smo odbljeske daleke oluje i slusali zvonjavu krava po obroncima oko nas.

10 KOLOVOZ 2005, Candanchu

OLUJA U PLANINAMA
Budunje u osam (citaj:rano) i seoba naroda zapocinje u 9.15. Pakiranje satora, lonaca, vreca za spavanje, madraca, robe, oprez da se ne zgnjece naocale i izgube gumice za kosu i utabavanje svega toga u ruksak i pokret. U planu nam je visinska razlika od gotovo tisucu metara, pratnja rijeke ka njenim vodopadima i izvoru, prelaz preko lamenog lanca i spustanje u drugu dolinu prolazeci pritom kraj glecerskih jezera. Nakraju stizemo u skijsko selo gdje se nadamo otvorenom restoranu i smjestaju u hotelu.

Prvi je uspon bio polagan. Za sat vremena pred nama se ukazao prostrani pasnjak iscrtan vijugavom rijekom. Ona kao da je sto duze odgadala izlaz iz ove ravnice te samo sto samu sebe nije presjecala u toku. Plavetnilom neba preletali su lesinari ogromnih raspona krila i budno pratili da li je jedna od zvacucih krava dozivjela srcani udar, pa da i njihova festa moze poceti. Nekoliko kilometara dalje vidjeli smo i nekoliko leseva goveda kako su ostavljeni na svjetlu dana. Procitala sam negdje da je to inicijativa za zastitu tih zivotina. Drustvo za zastitu okolisa moli stocare da ako im ugine zivad da je ostave za dorucak ovim prekrasnim pticama. Nas put vodio nas je ka strmini i nakon puno oduiranja bedrenim misicima prednama se ukazalo plavetnilo vode. Nismo niti 5 minuta odahnuli, kada sam na kozi osjetila prve kapljice. Tek sto smo obukli kabanice i nepromocive hlace nestalo je vedro nebo, a jezeto se uzburkalo od nadolazeceg vjera. Orkestracija je u ulijedila i munje su se cinile sve blizim. Osobno volim grmljavinu slusati iz auta ili toplog kreveta, ali kada se nalazis na najvisoj tocki u krajoliku, onda to nije isti gust. Nastupila je kontrolirana jurnjava po vec skliskom kamenju. Napala nas je i tuca. Isprva sitna kao bijeli stiropor, no uskoro su nas iz neba pocele gadati loptice za golf. Zagrlila nas je magla. Kroz nju smo bljedunjavo vidjeli munje, ali jasno culi prolomni zvuk groma. Prelazivski potoke zamisljala sam vodenu masu kako najednom buja i nosi sve pred sobom. Uz sve to staza nas je vodila ponovno u visine, preku sljuncanih obronaka, skliskog blatna i sumskih puteljaka pokrivenih mokrim liscem. Grmljavina mi se cinila sve blizom. Uhvatila me panika i umor, a stazi ne vidim kraj. Svo bilje zedno vode nakon tjedana suse promirisalo je. Nakostrijesilo je lisice bas kao patke sto se sepure po lokvama i jezerima po gradskim parkovima. Usmjerivsi misli na to i otkrivajuci pokoju malinu u zbunju odvalial sam put preko nekoliko brezeljaka i nakon 9 i pol sati bacila ruksak sa leda i sjela na verandu zatvorenog hotela. I tada je prestalo kisiti.

Mokri kao misevi krenuli smo ka crkvenom tornju. Kao u svim skijaskim centrima i u ovom je ljeti zavadala tisina visekatnih hotela i cviljenje skijaskih liftova na vecernjem povjetarcu. Otkrli smo planinarski dom. Ukljucili smo grijanje nadajuci se da ce se do jutra osusiti vrece za spavanje, sator, sva nasa odjeca, cipele i rascvjetani, sada necitki,adresar. Nahranile su nas dvije velike plavuse u crvenim kariranim kosuljama uz talijanske sansone. Obje su nosile suncane naocale u 9 navecer u vlastitom restoranu. Mi smo bili jedini gosti i jako zahvalni na ovakovoj prezentaciji vecere. Nismo pitali da li je to lokalna nosnja. Hrana je bila odlicna. Punog trbuha legli smo u topli suhi krevet i sa smjeskom prihvatili danasnju avanturu. Sada kada se sve dobro zavrsilo.

11 KOLOVOZ 2005, Sallent de Gallego

STOPIRANJE
Prestigli smo naseg planininarskog vodica i stigli u kameno selo Sallent de Gallego za dva sata. Dva sata voznje. Izmoreni od jucerasnjih poduhvata odlucili smo se ne uputiti u borbu sa gustim oblacima. Sivo nebo zasjelo je na vrhove planina. Pokusat cemo sjesti na neki autobus koji prolazi kroz ovo selo i cestom stici na nase slijedece odrediste. Ljupka konobarica nam je objasnila da ce nam se ta mogocnost ukazati sutra u 4 poslijepodne. Sutra? Potpuno zbunjeni pili smo '“cafe con leche“ i razglabali nas slijedeci potez. Nismo mogli vjerovati nasoj sreci kada smo za stolom preko puta upoznali jedinu osobu na Iberijskom poluotoku koja govori engleski jezik. U njihovom kampautu su nas odbacili dobar dio puta. Uslijedilo je nekoliko presjedanja i nasli smo se u pitoresknom malom gradicu.Umjesto tmurnog neba, ovdje nas je docekalo sunce. Na travi mjesnog kampa podigli smo tabor. Dvadeset metara dalje od nas  bljeskala je osvjezavajuca voda u bazenu. Bila sam uvjerena da se nitko ne kupa jer nesto nije u redu sa vodom, no tete na ulazu su me razuvjerile. Bas kao holivudske zvijezde na ljetnikovcima, kupala sam se u bazenu otvorenom samo za mene. Nisam mogla vjerovati da 10 km zracne udaljenosti mogu donijeti toliku promjenu vremenskih prilika. To su te nepredvidive planine!

12 KOLOVOZ 2005, Refugio de Respomuso

DVA VELIKA BALETANA U TAJICAMA
Jutro je vedro. Polako zaboravljamo oluju od prije neki dan i upustamo se u danasnju pjesacku akciju. Cilj je stici sa nasih 1450m do 2300m visine i prespavati planinarskog doma respomuso. On se nalazi na velikom umjetnom jezeru. Buduci prelazimo Pirineje u globalnom smjeru sa zapada na istok, uvijek smo ujutro okrenti suncu u lice. Jedan od planinara iz suprotnog smjera se pohvalio vlastitom dosjetljivoscku. Pomislih “fakat pametan covjek“i nabijem naocale na nos. Ionako mjesecima nisam vidjela sunce, a ovako se ne mogu spotrknuti na vlastiu sjenku. Ovakove marljive kakovi jesmo uspio nas je namamiti jedan restorancic na pola puta kavicom i croissantima, pa smo tek u 11 zapravo krenuli u podvige. Puno je ljudi hodalo sa nama. Uglavnom obuceni i baadice i vrteci na malom prstu torbicu sa fotoaaparatom. Kao teretnjak na uzbrdici sam pustala sve te skakuce ljude da me preticu. Ipak ja nosim 12 kila na ledima. Tjesila sam se malinama koje brzonosci nisu uspjeli vidjeti. Cijelim putem se pored ili duboko u kanjonu ispod mene pjenila rijeka. Brana nas je doslovno iznenadila iza neke okuke. U Pirinejima ima puno ''umjenih jezera''. Branama kontroliraju rjecne tokove u doba otapanja snijega i akumuliraju vodu za kucnu upotrebu u dolini. Govori se da su puni pastrva. Dok smo u Turskoj hodali i sa stapom za pecanje, naucilo nas je iskustvo koliko smo bezuspjesni. Sada ribu za veceru nosimo u kutiji. Po prijelasku preko brane  poceli smo trazili prenociste. Oko nas je zaleglo nekoliko jezera na razlicitim visinskim nivoima. Odabrali smo mali kutak na obali rijeke i uzivali u vecernjem suncu. U trenu kada je ono nestalo iza jednog od okolnih vrhova obukli smo svu odjecu na sebe, ukljucujuci i termicko donje rublje. U tome izgledamo kao ruski baletani, pa se od sada ti topli kompletci zovu Nury u cast slavnog Nuroyevog. Drzim pravo na ovu marku, pa davam slucajno ne pada na pamet otet mi ovakvu bistru ideju.

13 KOLOVOZ 2005 Refugio de Panticosa

STO ZNACE ZNIRANCI NA OPASNIM VISINAMA
Jutarnja higijena moze biti jako zabavna ako pokusate okupati sebe i svu svoju robu istovremeno u mrzlom planinskom brzacu. Kavica i kruh sa pekmezom u mekoj travi ovdje su ukusniji nego doma. Citanje novina nadomjesta se pisanjem vlastitih memoara. Jedino sto obavljanje nuzde zahtjeva kreativnost i gipka koljena.

Prepreku dana vidjeli smo vec sinoc, ali sada nam se ucinila zahtjevnijom. Negdje daleko u jugoistocnom smjeru uzdizao se strmi crni greben iza kojeg se krije nas danasnji cilj. Priblizili smo mu se penjuci na sve vise visoravni. Svaka okicena prozirnim jezerom i odsjajem okolnih vrhova na povrsini. Ali odgadanje nema danas smisla. Sa ovim cudovistem od brda treba se uociti. Sljuncani uspon od 400m bio je bas one kosine koja mljecnom kiselinom izjeda listove. Pri kraju sam brojala korake ''ajde jos 20, pa mozes malo stati, ajde jos 20 pa mozes gutljaj vode''. Ali stajanje je bilo jos bolnije od hodanja. Sto smo se vise priblizavali vrhu to nam je manje bilo jasno na koji nacin staza GR11 misli prijeci preko ovog vrha. Oko nas su bili sami okomiti zidovi. Pa nije valjda da smo trebali ponijeti penjacku opremu. Nismo niti ponijeli konop. Ja sam rekla da ako nam bude trebalo nesto vezati ili dohvatiti vodu iz bunara iskorist cemo znirance. Razlog je bio stednja na tezini koju moramo nositi na ledima. No moram priznati da mi se ideja visenja na vlastitim znirancima nije cinila jako primamljivom. On je krenuo prvi i uzverao se medu stijenama zadnjih 20m do vrha. Ja sam morala malo meditirati, smiriti disanje, odgoditi paniku i zagledati se u dubinu ispod mojih nogu. Za tu udaljenost trebalo mi je 20 pazljivih minuta da polozim ruke i stopala na prava mjesta i da se neuspanicarim. Uz nesto psovki i plasljivog uzdisanja stigla sam na vrh. Pogled je bio prekrsan. Zajedno sa sendvicem sa sunkom ucinio je svoje i strah je uskoro zamjenilo ogromno zadovoljstvo. Ma koji Clifhager(film sa Staloneom). Kad sam ja na vrhu nema meni ravne. Citavo se vrijeme nisam usudila pogledati kojom striminom se moram spustiti sa ovoga vrha. Koristeci stapove za odrzavanje ravnoteze, napustila sam tisinu uzvisine i krenula ka novim jezerima usidrenim u vjecnoj tisini i mirnoci planinskog kamena. Napokon navecer stizemo pred veliki planinarski dom. U jednoj od soba sa deset kreveta nalazimo smjestaj. Kreveti su na kat. Pet na jednom katu spava jedan do drugog kao sardine na madracima. Razvijamo teoriju o slucajnom ostavljanju carapa na madracu do nas kako bi osigurali vise prostora za nocna razgibavanja udova. Ovdje se radi o carapama koje smo danas citav dan imali na nogama. Dijelimo naze taktike sa Spanjolcima  ispod nas. Oni danas pocinju tek planinarit. Mi im, u slucaju da im carape ne smrde dovoljno jako, nudimo nekoliko nasih od proslih dana. Vecer je prosla u slicnim salama. Otkrili smo da je za nas kljucni jezik francuski u ovom podrucju.

14 KOLOVOZ 2005 Rio Ara

SRETAN RODENDAN
Tijekom vrtica i skola mi je rodendan padao u terminu kada nikoga nije bilo gradu. Zato nikada nisam dobila crteze od djece iz razreda i samo jednom sam nosila tortu u vrticu i sjela na mjesto u sredini dugog stola.

Poslijednjih godina provodim ovaj dan na posebnim krajevima svijeta jer mi pada za vrijeme mojeg rasputovanog godisnjeg odmora. Zadnjih nekoliko je bilo slavljeno ovako: romantican vecera na jugu Francuske, planinarenje u Norveskoj, gledanje kitova u Islandu, izlet brodom u Skotskoj, u kostimu velikog zeca snimajuci djecju seriju u Amsterdamu, u sauni hotela u Den Boschu tijekoj festivala ulicnog kazalista i sada u malom satoru na obali planinske rjecice Are. No prije no sto smo stigli do nje, morali smo se uspeti 1200m u jednom komadu. Tjesio nas je prekrasan pogled na jos jedno u nizu jezera i vidik koji se prostirao kilometrima uokolo sa najvise tocke na dionici. Danasnji je uspon bio od onih kada te planina stalno zavarava time sto mislis da si pri vrhu, a onda ti se ukaze da jos postoji nekolko skrivenih visina iza njega za preci. Volim taj osjecaj se tijekom poslijednjih koraka ka vrhu polako otkriva novi krajolik pod nogama. Ovog puta pred nama je izronio kolos od 3300 metara prekriven vjecnim glecerom. Obronci su bili posipani pahuljama kao vanilij secerom. Vjerojatno je prosle noci palo tog snijeznog ukrasa. Punih pola sata smo uzivali u pogledu. Veliko je zadovoljstvo kada se fizickom snagom uspijes tako visoko popeti. Cudno je da covjek tako dugo bulji u te planine i stijene oko sebe. Razmisljala sam da je to zbog njihove starosti i unikatnosti. Priroda je tako neponovljiva u svojim dezenima i konstrukcijama da ju niti nemozes zarobiti u pamcenje. Za mene je ona za uzivanje kada si u njoj. To je iskustvo koje nemozes ponijeti kuci u slikama. Jedino sada uzivas u osjecaju slobode i vlastite malenkosti u okruzenju tako snaznom i tako vjecno u usporedbi sa samim tobom. Uz ova filozoska razmisljanja odzvakala sam komad sendvica sa sunkom i potom krenula u skakutanje po okruglom kamenju koje je prije nekoliko desetaka tisuca godina tu ostavila vise nepostojeca vodena sila.

Nastanili smo se uz mali prirodni bazencic Are u drustvu tihih sarenih vodenih gustera i jednog glasno pistajuceg marmota. Sretan rodendan meni!

15 KOLOVOZ 2005 Torla

TORLA CITY
Za dorucak smo jeli hladni jogurt. Ja sam ga pokupila jucer za vrijeme dorucka u domu i citavu noc hladila u rijeci. Napokon je dosao i dan za cavrljanje. Danas se trebamo se  samo spustati. Blebetanje je kao aktivnost nemoguca u tijeku borbe sa nadmorskom visinom. Ovo ''samo'' ukljucuje 6 sati hodanja preko pasnjaka posipanih uspavanih krava i glasnih ovaca, preko mostova i kamenja u rijekama i jedne duge duge duge traktorske staze kroz sumu. Ocito je rijeka Ara u svom nizem toku sakupila vodene drustvo. Na kraju dana se smjestila u siroko korito kojeg se sa obe obale krasili kupaci. Usetali smo u hotel u Torli oko 6 navecer.Bas kao i Sallent de Gallego i ovo je selo od 50tak kuca zgrcenih oko crkvenog tornja. Kamene fasade su smede, a krovovi prekriveni crnim kamenim plocicama. Simpaticni grad uskih ulica i drustvenog zivota koji pocinje u 9 navecer. Tada se i otvaraju restorani. Dugo nakon sto smo se povukli u nase otmjene odore, slusali smo razgovore starih muskaraca na izlizanim kamenim klupama pred crkvom.

16-18 KOLOVOZ 2005 Torla i okolica

PRONASLA SAM BOGA
''Que passa Jesus?'', cujem iza leda. Srdacno rukovanje odvijalo se na autobusnoj stanici izmedu sva identicno obucena muskarca. Njihova nonsalantna naslonjenost na veliko bijelo vozilo u pozadini dalo mi je do znanja  da se ovdje radi o soferima. Trenutak u kojem je procelavi muskarac izvadio maramicu iz dzepa i obrisao nevidljivu mrljicu sa karuserije, dalo mi na znanje da su profesionalci. Drugi je muskarac  na glavistu oblikovao kokoticu. Kojeg li iznenadenja kada ja je Isus u jedmo trenutku i oslovio imenom Elvis. Decki su cekali, zajedno samnom da upale motor autobusa i odvezu ga  do ulaska u Nacionalni park Odesa. Ja sam uranila jer nisam znala red voznje pa sada cekam jos 45 minuta. Njih dvoje obavljaju dosadan dio dnenvne duznosti. Srecom netko ih je konstantno zvao na voki-toki. Sudeci po osmjesima, zbijali su neumjesne sale promiskuitetnog karaktera. Po mom misljenju, nedorasle takvim legendama kao sto su Isus i Elvis. Pa makar i bili na tajnom zadatku u spanjolskim brdima. I da samo znate, Isus je nosio ljubicasti lakirani remen tigrastog uzorka.

19 KOLOVOZ 2005 Refugio Goritz

PTICJA PERSPEKTIVA
Kavicu i pecivo smo popili u 9 ujutro na ulazu u Park. Po knjizenim satima planinarskog vodica trebali bi na odrediste stici za 3 i pol sata. Pogled na kartu i nase visetjedno ne slaganje sa piscem nas je naucilo da mi slobodno mozemo racunati na nekih 5 i pol. Ipak trebamo prevaliti razliku od 800m i odhodati 13 kilometara. Planinarski dom Refugio de Goritz je mjesto odakle pocinju staze za neke od najpoznatijih uspona u Pirinejima. Monte Perdido i Breche de Roland su dvije staze koje bi svaki Spanjolac trebao othodati. Stoga nam je jasno da ce planinaska kucica biti krcata. U njoj ima mjesta za 100 ljudi i rezervacije se trebaju napraviti i po mjesec dana unaprijed. Buduci smo u granicama nacionalnoga parka dopustno je kampirati samo uz dom i do 8 ujutro. Tada dolaze cuvari parka i izvlace klinove satora, pa cak i ako u njemu jos hrces. Nama je bilo jasno da cemo kampirati pod tim uvijetima dok se u rijeci pjesaka koji se secu ovim parkom nije pojavio Alberto Demingo. Gospodin nas je uocio kao jedne od rijetkih u masi sa visednevnim ruksakom i ponudio nam svoje rezervacije koje on iz nekog razloga nije mogao iskoristiti. Odusevljeni ovom mogucnosti, krenuli smo aktivno naprijed ponavljajuci dobrociniteljevo ime kako bi na recepciji mogli reci da je on nas dobar prijatelj i tako si osigurati smjestaj na ovom jedinstvenom mjestu. Na taj nacin su nastale i pjesmice vezane uz Alberta i Placida Dominga koje su se kasnije pokazale kao idean nacin dozivanja jeke po kamenim kanjonima. Nakon nekoliko dan hodanja kroz planinsku pustos pocinjes nesvjesno razvijati cudne rituale i humor koji nikome osim onih prisutnih nije jasan.

Nekoliko sati nas je put vodio kroz sumu i pored osvjezavajucih vodopada. Rijeka je tekla takovom snagom da smo se samo s vremena na vrijeme usudili zagrabiti nesto vode. Gotovo svo planinarsko drustvo ostalo je sjediti podno Collo de Caballo namjeravajuci se odtuda vratiti svojim autima na parkiralistu u dolini. Collo de Caballo (u slobodnom prijevedu: konjska koka kola) je prekrasan vodopad koji se poput mladenkina haljine prelijeva preko okruglih stijena u centru amfiteatra planinskog lanca. Mi nastavljamo preko okomitog zida od kojih 200m visine, pa preko visinskih travnjaka, hrpetine kamenja i jednog izgubljenog janjeta jos nekoliko sati. Pogled na ukledanu dolinu ispod nas je predivan. Napokon razumijem izraz ''pticja perspektiva'' dok gledam ravicu duboko ispod mene.Rijeka vijuga poput uplasene zmije u potrazi za hitrim izlazom iz opasne izlozenosti. Kao i uvijek na kraju dana, Refugio se cini kao da je nestao. Svaki puta iznova se bojis da si fulao raskrce(?) jer je stvarno predalaeko taj kraj etape. I onda se, bas kao i svaki puta, odjednom nades pred ciljem. Medu oblacima i stijenovitim vrhuncima, kraj malog brzaca smjestila se kolibica i nekoliko satora oko nje. Domar se zvao Ivan i tako sam ja dobila lezaj u prizemlju kreveta na katove; umjesto na trecem katu. Ne znam zasto uvijek u domovima nude slanutak kada znaju da u jednoj sobi zajedno spava po 20tak probavnik traktova koji ce grahovice u nocnim satima razgradivati. Vecer sam provela promatrajuci zalazak sunca i gmizanje malih oblaka u koljeke sto su ih cinile brijegovi. Bas kao sto se mala djeca penju u krevete, tako se gnijezdi nocna vlaga u planinama. Tiha i draga. Da kada ju gledas ne mozes zamisliti kolika opasnost ta meka bijela masa moze postati u samo nekoliko sati promjene zracnog tlaka. 

20 KOLOVOZ 2005 Canon de Anisclo

BUHE U RANU ZORU
Budenje u planinarskom domu ne treba narucivati. Fanaticni se pariraju vec u 5 ujutro, no njih nekako izignoriras. Naravno da veliku ulogu igraju cepici za usi. Neizostavni su u borbi sa hrkacima,budnom djecom i cviljenjem zeljezne konstrukcije kreveta pri svakom okretu. Hordi koja stupa u akciju u 6 ujutro najpametnije se prikljuciti. U suprotom nastupaju sat ili dva paljenja i gasenja svjetla, najboljih ali bezuspjesnih pokusaja saptanja, otvaranje i zatvaranje vrata, pustanja vode i zvuk bezbrojnih ciferslusa. Ova je noc sa mene bila kobna. Bilo je vruce pa sam se neprimjetno iskotrljala iz vrece za spavanje na radost zivadi sto se smjestila unutar madraca na kojem sam lezala. Grozota od ujeda buha prekrila mi je citavo tijelo.Kada sam napokon ugledala sva ta mjesta koje su me vec satima svbjela iz meni nejasnog razloga, bila sam prekrivena crvenim flekama ogromnih razmjera. Nisam vjerovala da su to bile buhe koliko sam natekla. Jadna i ponizena navukla sam robu i pocela mastati o tubi Azarona ili protusvrbeza. Trbuh, bedra, listovi, stopala, ruke, vrat...ma karastrofa.

U 7 smo krenuli u akciju. Sunce jos nije izislo. Svjeze jutro iznosilo je 7 celzijevih stupnjeva. Pogled na meteorolosku kartu nam je predvidao snijeg. Nebo je bilo sasvim plavao. Samo se jutarnja magla povlacila po okolici. Nauceni na nepredvidivost oluje, odlucili smo do 10 prijeci preko najvise tocke. Uglavnom se vrijeme pogorsava u poslijepodnevnim satovima. Na taj nacin necemo danas glumiti gromobrane na potpunoj eksponiranosti.

Jutro mi je najljepsi dio dana. Mozda zbog toga sto ga ne vidam tako cesto u 7 ujutro u ovom okruzenju. U planinskom krajoliku sunce baca po nekoliko zraka svakih par minuta. Sjene noci polako nestaju, a iscekuje se dolazak velike lopte za nekog od vrhova. Cini se kao da se klizanjem jutarnjeg svjetla sve iznova rada dotaknuto tom carolijom beskrajnu udaljene zvijezde. Podrucje visoko iznad granice sume obraslo je tankom travom i sicusnim runolistim. Cvrste stijele je vjekovima oblikovao snijeg i smirio vjetar. Rada se misao da si na drugoj planeti, a zapravo je ovo dio onoga na cemu zivimo. Danasnje jutro me ispunio takovom srecom da bih mogla jos brdo stranica nastaviti u ovom pateticnom stilu. Radije pogledajte slike.

Prilikom spustanja nabasali smo na krdo planinskih koza koje su sa mladima jurcale uz rijeku. Spust je bio tehnicke prirode pa smo morali paziti kakoi gdje hodamo. Trajao je puno dulje no sto smo predvidjeli. Kada se bojis oluje i imas samo onoliko zaliha sa sobom koliko ih mozes tegliti tada ti nije primamljiva ideja provodenja noci u planinama. Spustivsi se preko stijenki canona u njegovu utrobu, jurnuli smo nizbrdo. U 17 sati smo se tek priblizili cesti na kojoj smo jos trebali stopirati do prvog kampa. Nasi pokusaji palcem cinili su se bezuspjesni. Ili zbog prasnjavog izgleda ili znoja, neoprane kose ili imida planinskih divljaka ; uspjeh nije uslijedio. Dok se ja nisam zapricala sa nekim Nizozemcima i oni svoju djecu zgurali u kut auta i mi se sa njima dovezli do idealnog mjesta za nastavak nase ekspedicije. Proveli smo vecer cavrljajuci sa nasim novim poznanicima, ispijajuci kavice, cajeve i jeduci jako plosnati biskvitic kojeg vec par dana nosim na dnu ruksaka.

 21 KOLOVOZ 2005 Bielsa

ODMOR
Ubrzo smo shvatili da u ovom kampu od ukupno 6 satora, 4 pripadaju Nizozemcima. Odmah smo se svi sprijateljili i tako dobili ponudu da nas netko odbaci do Bielse umjesto da danasnjih 12 km hodamo po afsfaltu. Ionako joj je usput. Bielsa je grad na samoj granici sa Francuskom. Mali gragic ali prepun ogromnih ducana. Otkrili smo da se radi o prekogranicnoj kupovini. Francuzi dolaze masovno kupovati cigarete i alkohol po povoljnijim cijenama. Ja sam otkrila internet u jednom od kafica i odmah iskoristila priliku da posaljem curriculum vitae na dva oglasa za posao. Lutali smo ulicicama, ispijali sokove i vecerali kod tri debela vesela homoseksualca za samo 10 eura po osobi. Spavamo kod bakice Marisol na trecem katu iznad vrta punog lubenica.

22 KOLOVOZ 2005 Viados

ZIMA U KOLOVOZU
Planina koja nam je stala na put trazila je da se uzveremo 1400m i stignemo na visinu od 2650m. Krenuli smo u ranu zoru znajuci da bi ovaj uspon mogao trajati satima. U 6 ujutro puhao je hladan vjetar, jutanja magla odugovlacila se i nadvili su se zivi oblaci. Oko 10 sati smo bili pri vrhu. Oblaci su u jurnjavi za vjetrom udarali o stijene. Huk vjetra i klepetanje moje vjertrovke na njemu pratile su me vec satima. U nedostatku rukavica zastitili smo dlanove debelim carapama, a ja sam oko glave zavezala strample bojeci se upale uha. Bili smo mokri od znoja, ali nam hladan vjetar nije dopustao stanku. Ako stanes na tren, ohladis se u sekunci. Mokra odjeca i niske teperatue nisu dobre kombinacije. Na samom vrhu je netko pametan i zaljubljen u prekrasne vidike sa ove visine izgradio skloniste. Vrata su bila otvorena. On je htio upaliti kamin, skuhati caj i preskinuti se. Sve istovremeno u dva kvadrata betonske prostorije. To je rezultiralo rezanjem nozem u prst, sva voda koju smo imali je se prolila po podu i uz to se maznuo glavom u neku policu. Pa sam ja pocela vikati da se mora sjest i ne micati se vise. Jednom u Islandu je on dozivio ''undercooling''. U tome stanju tijelu opadne temperatura zato sto je dugo izlozeno hladnoci i onda se i u najtoplijem prostoru i odjeci tesko zagrijati. Puno onih koji osvajaju vrhove Himalaju umru jer se smrznu i ne mogu se utopliti. Zbog toga je sada u panici sve brzo htio srediti, no napravio samo veci urnebes. Danasnja situacija nije bila tako dramaticna. Vatrica nas je razveselila, bas kao i mirnoca zraka u zatvorenoj prostoriji nakon 4 sata sibanja po obrazima. Kroz mali prozorcic vidjeli smo da se oblaci razilaze. Dolina je obasjana suncem. Nasa slijedeca taktika je bila da jurnemo prvih 200 metara spusta kroz oblake pa makar se i smrzli te se onda osuncamo na svijetlim obroncima. Teorija je presla u praksu i za samo pola sata ostavili smo zimu iza nas i legli u travu usred ljeta. Obozavam sunce i ovi hladni oblaci posjetili su me na to. Slijedecih nekoliko sati skakutali smo niz zelene meke obronake, divili se dolini posutoj vodopadima i zobali maline. Na ravnini Viados jedan je deda zapoceo kamp i obradovao nas pecenim zecem za veceru.

23 KOLOVOZ 2005 Estos

HLADNI TUS
Bas bi mi pasao jeden opusteni setajuci dan. Uvjerena sam bila da ce ovaj biti taj. Zato su mi svi usponi tesko pali. Pomicali smo se puzjim koracima sve blize konacnoj strmini od punih 600 metara. Citavo vrijeme sam se nadala da postoji neki humaniji nacin prevladavanja ovog brdovitog smetala, no  na kraju se sve svelo na suze, znoj i noznu aktivnost. Dan je bio suncan, nebo plavo, oko nas potoci, svjezina planinskih proplanaka i krpice snjega sto se cvrsto odupiru ljetnim temperaturama. Na zeljenih 2595m smo stigli tek nakon 6 sati radnih akcija. Tek u 17 sati zapocinjemo spustanje koje kao i obicno traje puno dulje nego sto smo se nadali. Ja bih vec bilo gdje bila podigla sator, ali neki su mastali o hladnoj pivi. Culi smo da ovaj planinarski dom sam radi svoju struju, pa smo si uz taj luksuz zamislili kocke leda u picu i pojacali tempo hoda. Tek u 19.30 sam spustla teret sa leda. Red sa jedini tus je bio dug 25 ljudskih jedinki. Nekoliko je muskaraca otkrilo plasticno crijevo u vrtu i junacilo se polijevajuci se hladnom vodom. Kada je njihov show zavrsio okupala sam se i ja na taj nacin na optici smjeh zenskih u redu ispred kupaonice. Vecera je bila klasicna: nejasna juha, slanutak, 6 neidentificiranih okruglica od mesa i mini puding. Bojeci se epidemije buha spavala sam dobro zapakirana u vreci za spavanje.

24 KOLOVOZ 2005 Ixetia

MEDITACIJE U TRAVI
Vrijeme je prekrasno. U jednoj od pauza legla sam na livadu i bosim stopalima cesljala travu. I kroz sklopljene kapke udarale su mi suncaane zrake do zjenica. Uz pomoc naocala odlucila sam se na promatranje oblaka. Kada se svjesno bavim ovom aktivnoscu tada mi je jasno da me godisnji opustio i da sada je nastupio pravi odmor duha. Za mene koja sam tijekom godine totalna radoholicarka, ovo je visi stupanj meditacije.

Divila sam se njihovom mirnom putovanje, rastvaranju i spajanju i cudnim oblicima. Zamislila sam se nad idejom zasto je zapravo nebo tako ugodno plave boje. Tu se radi o vrsti loma svjetlosti i slicnim slucajnostima. Ja sam u svakom slucaju zahvalana da nije nekih drugih kombinacija.

25/27 KOLOVOZ 2005 Benasque

MIO MARITO ES MUY MALO
Mio marito es muy malo, rekla sam u apoteci.

Bolesni smo. Tijekom svih planinarskih dana sam pila vodu iz rijeka i potocica, prosudivala njenu cistocu i stupanj opasnosti za zdravlje. Ako su zivotinje u blizini onda se ne usudujem, ako je les u okolici bjezim, a bilo kakva ljudska naseobina znaci najvisu kategoriju opasnosti po probavni sistem. No voda koja se sluzi u kampu bi trebala biti u redu. Nije mi niti palo napamt da ju provjeravam.

Steta. Slijedeca dva dana provesti cemo u blizini wc skoljke.

28 KOLOVOZ 2005 Puente de Colomers

PUT U SVEMIR
Na programu je 25km dionica, pa smo mi to malo skratili uzevsi terenski taxi za dio sumske ceste. Ipak nas ceka jos brdo toga za prevaliti. Dan je divan i svako malo se brckamo po rjecicama i jezerima. Iza nas ostaje pogled na sve one planine koje smo vec odradili. Na blizima se ocitajavu karakterne crte kamena, dok one daleke blijede i postaju prozirne sjene i napokon samo nebo. Na vrhu smo ponovno sami samcati.Uzivamo u povjetarcu i okom sokolovim razmatramo mogucnosti za nas tabor u sirini pod nama. Nazalost nas nas pt vodi do jezera pod nama da bi se ponovno 200tinjak metara uspinjao preko jos jednog brijega. Mame nas obale jezera i stalno nalazimo kamenje kao stvoreno za klupice i duge pauze.Druga strana brda je puna velikih oblutaka pa se spustamo kao po rastrkanim divovskim stepenicama. Moja su koljena jako zahvalana skijaskim stapovima u spustu. Susreli smo Kanadane i oni su nas obavijestili da je na mjestu gdje mi mislimo podici sator sve puno ovaca i njihovih izmeta. Danas sam na putu '''razgovarala'' sa spanjolskim cobanom koji je gonio sve 3 tisuce tih bestija.Ideja da sam u ovcjoj okupaciji nije mi se cilila najprivlacnijom. No kako je priroda ovdje divna, samo smo pogledali oko sebe i nasli travnati poluotok uz samu obalu bistrog jezera. Nikad u zivotu nisam na ljepsem mjestu spavala. Kasnije nam se pridruzilo jos dvoje Nizozemaca sa kojima smo dugo u nog pricali o svemu i svacemu ispod neba gusto posutog zvijezdama. Kao da sam u svemiru. Kad bolje razmislim, tu i jesam.

29 KOLOVOZ 2005 Viellha

TRBUHOM ZA KRUHOM
Ujutro smo otkrili da smo negdje ostavili vrecicu sa kupljenom suhom hranom.Sada nemamo sto jesti iduca tri dana. Nakon psovki, predbacivanja sebi i drugima otkrila sam da mozemo skrenuti sa glavne staze, obaviti kupovinu u mjestu Viellha i sutra se vratiti na posao. Prilikom spusta, jer mjesta su uglavnom u dolinama, prosli smo pored stocareve kolibe i zahvalile se telepatski onima Kanazanima od jucer. Smrad je bio neizdrzljiv. Srecom imamo mi brze noge. Priroda nas je danas podarila prekrasnom planinskom rijekom kao stvorenom za ''canjoning''. To je pak ona vrsta sporta gdje se uz pomoc konopaca, klinova ili obicnim plivanjem spusta kroz rijeku ka njenom uscu. Raznoliki pad i protecna jezera, te obilje slatkih malina iznova su nas usporile na putu. Uspjeli smo stici na glavnu cestu. Kada stopiranje nije upalilo pozvali smo taxi (slucajno sam imala broj turisticke zajednice u ovom kraju) i on nas je poveo kroz desetak kilometara dug tunel. U suprotnom bi morali tu planinu preci hodom sto bi trajalo danima. Gradic Viellha je najveci koji smo dosada sreli. 10 000 stanovnika zivi u sirokoj dolini koja se dici svojim jezikom (nije dijalekt, vec jezik,objasnila je teta iz turisticke) . Sve se da svesti na glavnu ulicu sa turistickom zajednicom, bezbroj suvenirnica i supermercado. Nigdje knjiga na bilo kojem drugom jeziku osim spanjolskom. Smjestili smo se kod jedne bakice u centru. Lijepa soba gledala je na rijeku sto brza kroz grad. Snaga vode je bila toliko bucna da mi se cinilo da autocesta prolazi kroz prostoriju. Obavili smo kupovinu, oprali sav ves i napokon jeli nesto drugo osim slanutka i tjestenine iz vrecica. Obozavam svjezi bakalar sa paprikama. Vec trazim recept pa vas pozivam. 

30 KOLOVOZ 2005 Restanca

GOSPODARI NEBA
Taxi nas je ponovno provozao kroz tunel. Vec pri prvim usponima su nas pozdravili lesinari. Njih se dvadestak smjestilo na traktorsku cestu i ceskalo se, razgibavalo krila i rezalo nokte. Mnogim ljudima je prva reakcija na ove zivotinje zgrazanje. U zraku su impresivni. Raspon krila i boje krila podsjecaju me na price o kondorima u peruanskim andama. Satima mogu jedriti zrakom a da ne zamahnu krilima. Pod dojmom sam sa to bice malog mozga u celavoj bijeloj glavi razumije zakone termike i koristi ih u svoje svrhe. Ipak su mi najsmjesniji kad se geguci pokusavaju kretati po zemlji. Tada ti kraljevi nebeskih visina postaju sepavi gospari sto se uticu prvi stici do slobodne stolice u javnom prometu. Dan je bio vruc. Unatoc kremama i tome sto sam vec danima na suncu, svaki dan se zacrvenim. Na platou na kojeg smo se uspeli nas je docekao vidik preko ogromnog plavog jezera iza kojeg su strsile grupe ostre stijene nasucurenih vrhova. Osjecala sam se kao da sam na moru u tom plavom prostranstvu. Nakon nekoliko sati spustili smo se do mirne siroke rijeke i odabrali u svoj toj slobodi samo za nas najdraze mjesto. Prisvojili smo i otocic u sredini toka i uzivali u privatnom raju. 

31 KOLOVOZ 2005 Refugio Colomus

SUHI MISEVI
Ovo ce nam biti poslijednji dan planinarskog penjanja. Odlucili smo za dva dana stati na put nasoj ekspediciji i vratiti se u civilizaciju. Danas hodamo uzbrdo, da bi sutra nakon kratkog penjanja krenuli u konacno spustanje u Espot. Usli smo u Nacionalni park Estany San Maurits kojeg usporeduju sa Lake districtom u Patagoniji zbog brojnih jezera. Na svakom koraku otkrivas skrivene udubine ispinjene mirnom vodom. Poneki su povezani potocicima i vodopadima. Sa najviseg vrha danasnje etape sam ih izbrojala 13. a to su samo oni koje smo mogli vidjeti. Kupali smo se, suncali, leli nase sendvice sa sunkom i uzivali. Kao da smo zeljeli upiti svo sunce i njegovu toplinu da ih ponesemo sa sobom u hladnije krajeve. Nakraju smo se izvalili na travu i obgrljeni sunevim zrakama postavili sator. Isprva smo mislili da nam se daleka grmljavina ucinila. Nebo je bilo sasvim vedro i za neobjasnjivu pojavu krivili smo avione. U slijedecih pola sata doplovilo je nekoliko bijelih oblaka, stalo iznad nas i pocelo vlastito napuhavanje i gradnju u vis. To je uvijek znak da se nesto sprema. Odjednom je divovskih karfiola bilo posvuda. Zasjenili su sunce i ukljucili zvucnike. Znali smo da je vrag odnio salu. Negdje u nastavsku staze nalazio se planinarski dom, ali nismo znali koliko jos do njega moramo hodati. Raskopali smo sator, navukli kisna odijela i spakirali ruksake za rekordnih 5 minuta. U trenu kada smo zakoracili u skromnu planinarsku kucu i otkrili da imaju jos dva slobodna mjesta, otvorilo se nebo i prolilo se po okolici kao iz kabla. Munje su sjekle, gromovi tresli,a sve rijeke i potoci nabujali u sekundi. I dok sam ispod krova nad glavom promatrala bljeskove i ocekivala prolome koji uslijedju nesto kasnije, bila sam tako sretna sto ne lezim u svom malom satoru u sada vec bljuzgavom blatu. Osjecaja sam se kao jedan nepokisli mis.

Za veceru smo jeli smo odlicnu pastrvu. Tek sam sutra dan vidjela da se u jezero u kojem je ona plivala spustaju cijevi iz jedinog WC-a.

1 RUJAN 2005 Espot

KRAJ prvi
Nevrijeme je tijekom noci utisalo. Jutro se cinilo svjeze, ali vedro. Jedino sto je ono kratko penjanje kakovo smo stavili na dnevni red, odjednom postao pravi alpinizam. Cilj nam je bilo sto prije prijeci preko vrha da ako vec kisnemo barem nismo na meti gromovima. Taj plan nam nije uspio. Zadnji dan ove akcije bit ce popracen groznim pljuskovima od kojih smo se sklanjali pod veliko kamene i gumene madrace na kojima inace spavamo. U podrucju bez i jednog drveta nista nam drugo nije preostalo nego nastaviti uspinjanje. Nauceni iskustvima proslih vremenskih nepogoda znali smo da je velika sansa da je na drugoj strani brda suncano. Tjedni pjesacenja su ucinili cudo od nase kondicije i mi smo jurnuli u vis. Cak sam presisala i americke decke i sa cudenjem gledala kako se udaljenost izmedu mene i njih povecava. Jednom na najvisem dijelu etape nasli smo se na ogromnoj visoravni. Pljukovi su popustili i barem nam na ovom terenu podarili prekrasne pejzaze. Daleko prema zapadu tiskali su se planinski lanci koje smo dvadesetak dana prelazili, a prema istoku su nas dozivali jos nedostignuti vrhovi. Oprostili smo se od pirinejskih visina i skrenuli na jug prema Espotu i autobusnoj stanici koja ce nas vratiti medu ljude. Nakon 25 dana u planinama i 300 predenih kilometara proslavili smo sa ponosom ovaj podvig uz obilnu veceru i ledenu tortu.