U periodu od 6. kolovoza  do 7.rujna 2005 boravila sam u Spanjolskoj. Istina glasi da sam ove sezone (kazalisne i skolske) iskoristila do maksimuma velicanstven raspored sistema skolstva. Brdo produzenih drzavnih praznika i djecjih ferija. Tijekom onih radnih mjesci sam pak radila kao slon(ili konj ili neka druga marljivazivotinja) te tako zasluzila potpuno opustanje tijekom ljetnih mjeseci. Nakon mnogih djecjih prezentacija i zavrsnih predstava sjela sam na internet i bukirala kartu za jug.

Izbor je pao na suncanu Spanjolsku zbog niza kisovitih mjeseci u Nizozemskoj. Propuhana sjevernjackim vjetrom koji je mjesecima harao ovdasnjom ravnicom izvukla sam iz dubine ormara majce bez rukava i sa nadom pricekivala dan polaska. Sutradan smo krenuli.

Plan je bio proci velik dio GR11, planinarsku stazu koja od Atlantika do Sredozemlja vijuga spanjolskim planinskim lancem, Pirinejima. Iako iskusni u ovom ''poslu'', ovaj pothvat nam je bio izazov. Jos nikada nismo toliko dugo dan za danom boravili u planinama. Sveukupan uspon i prevaljena udaljenost u jednom zamahu su bili najveci do sada. Planirani pothvat bio je izazov i zelja da provedemo ovu akciju u zajednistvu, timskom radu, romaticnom okruzenju i ljepotama jednostavnosti koju nam pruza Majka Zemlja.

Nakon 25 dana vladavine u divljine, zamislili smo tvrda stopala namakati na pjescanoj obali Barcelone.Preko djela umjetnika ovoj grada, Gaudija, Miroa i Picassa namjeravali smo se priviknuti na civilizaciju i vratiti obavezama rada, kredita i kojekakvih osiguranja. Uz to je Barcelona krcata modnim buticima , sto ja naravno nisam znala unaprijed (yeah right!).

Nekima koji vode miran zivot i malo im je jednolicno na poslu tijekom godine potreban je ludi ljetni provod. Meni je pak trebalo zaboraviti gradske guzve, ciku djece i kojekave svakodnevne redove u kojima stanovnici gradova placaju racune, kupuju hranu, cekaju na semaforima i traze mjesta za parkiranje. Dakle tisina, mir, samoca i prostrani vidici. Planine.